ROSA PARKS I BOJKOT AUTOBUSA U MONTGOMERYJU

U gradu Montgomery u Alabami prema zakonu su prva četiri reda sjedala u autobusima bila rezervirana za bijelce. Dio za “obojene” bio je u stražnjem dijelu autobusa ali Afro-amerikancima je bilo dozvoljeno sjediti u srednjem dijelu autobusa sve dok se dio za bijelce nije popunio. Tada se od njih očekivalo da se premjeste u stražnji dio autobusa, stoje ili napuste autobus ako nije bilo više mjesta za sjedenje ili stajanje. Ako je i samo jedan bijelac htio sjesti u red u sredini autobusa, crnci bi morali preći u stražnji dio autobusa jer im nije bilo dozvoljeno sjediti u istom redu pa čak ni nasuprot bijelca. Crnce su vrlo često tjerali neka plate kartu kod vozača i zatim napuse autobus i uđu kroz stražnja vrata. Vrlo često bi vozač tada zatvorio stražnja vrata prije nego bi uspjeli ući i odvezao se.

Jedna od nebrojenih Afro-amerikanaca koji su to svakodnevno proživljavali bila je Rosa Parks.

Prvog prosinca 1955.  Rosa Parks ukrcala se u autobus na aveniji Ceveland. Kako se autobus kretao rutom sjedala za bijelce su se popunila. Kada je vozač primjetio kako nekoliko bijelaca stoji pomaknuo je oznaku “obojenog” dijela autobusa iza Rose Parks i zahtijevao da ona i još troje crnaca prepuste svoja sjedala bijelim putnicima. Troje crnaca u redu u kojem je sjedila Rosa Parks su se premjestili. Ona je odbila. Vozač je zatim pozvao policiju i Rosa je uhićena. Iste je večeri puštena uz jamčevinu koju su platili Edgar Nixon i Clifford Durr.

Na suđenju koje je trajalo trideset minuta Rosa je optužena i osuđena za kršenje javnog reda i mira i narušavanje lokalnih odredbi. Nakon uhićenja Rosa Parks postala je ikona pokreta za građanska prava.

Bojkot autobusa u Montgomeryju

Večeri prvog prosinca 1955. Edgar Nixon i Jo Ann Robinson, članica organizacije Women’s Political Council skovali su plan organizacije bojkota autobusnog prijevoza. Tri dana kasnije plan je objavljen u crnačkim crkvama u tom području i novinama The Montgomery Advertiser. Jednoglasno je odlučeno da će Afro-amerikanci nastaviti s bojkotom sve dok ih se ne bude tretiralo s poštovanjem koje se očekuje, dok se ne zaposle vozači crnci i dok sjedala u sredinama autobusa ne budu slobodna za sve putnike.

Petog prosinca u crkvi Mt. Zion nastala je organizacija  Montgomery Improvement Association s svrhom predvođenja bojkota. Članovi organizacije za vođu su odabrali mladog i tada još nepoznatog svećenika Martina Luthera Kinga, Jr.

Sudionici bojkota organizrali su sustav auto-prijevoza u kojem su vlasnici automobila dobrovoljno prevozili ljude na različite lokacije. Crnci taksisti naplaćivali su putnicima svotu jednaku autobusnoj karti. Ljudi su vozili bicikle, hodali ili stopirali kako bi došli na posao. Neki su čak jahali na mulama ili se vozili u kolima koja su vukli konji.

Naposlijetku je gradski prijevoz izgubio toliko putnika da je pretprio snažne ekonomske posljedice. Gradska je uprava tada pokušala natjerati lokalna osiguravajuća društva neka prestanu osiguravati automobile dobrovoljaca. Vođe bojkota su u odgovor na taj postupak ugovorili police osiguranja s londonskom tvrtkom Lloyd’s.

Sve je ovo izazvalo bijes među bijelcima koji su bili pobornici segregacije. Sudionici bojkota bivali su napadani, pretučeni i na njih se pucalo. Kuće Martina Luthera Kinga i E.D. Nixona spaljene su kao i nekoliko crnačkih crkvi. Bojkot je trajao 382 dana i zbog njega je autobusni prijevoz pretprio strašne novčane gubitke.

Četvrtog lipnja 1956. savezni okružni sud donio je odluku kojom su zakoni o rasnoj segregaciji u Alabami postali neustavni. Trinaestog studenog iste godine Vrhovni je sud potvrdio tu odluku. Ova je pobjeda natjerala gradsku upravu da dopusti crnim putnicima da sjede bilo gdje u autobusu i bojkot je službeno završio dvadesetog prosinca 1956.

Bojkot autobusa u Montgomeryu je jedna od prvih pobjeda pokreta za građanska prava a također i jedan od ključnih trenutaka desegregacije.